Prepoznaju simptome. Nadalje, u nekim društvima, kakvo je i naše, prisutan je značajan pritisak na akademska postignuća, koncentraciju, mirnoću i sustavima prilagođeno ponašanje, što dovodi do sve češćeg odstupanja ponašanja od očekivanih normi, što može rezultirati većom sklonošću dijagnosticiranju ADHD-a. Uz to, s obzirom da se radi o poremećaju snažne genetske predispozicije, nakon dijagnoze ADHD-a u djeteta, često se događa da i roditelj prepoznaje (ili prihvaća) iste poteškoće kod sebe, i to još od djetinjstva, a koje nisu bile prepoznate kao neurobiološki determinirane. Stoga je iznimno važno provoditi temeljitu dijagnostiku, jer se pristupi u podršci i liječenju poremećaja pažnje i hiperaktivnosti razlikuju od onih namijenjenih liječenju i podršci drugih poteškoća ili poremećaja, a koji imaju slične simptome.

Uz to, posebno je važno i pravovremeno dijagnosticirati ADHD i nadalje senzibilizirati javnost, te ne odbacivati sumnje liječnika, roditelja i nastavnika zbog tzv. pomodnosti dijagnoze. Znanstvene spoznaje ne staju danom kada je neki stručnjak diplomirao. Kada bi to bilo tako, znanost bi nakon završetka našeg formalnog obrazovanja postala besmislena.

Odgovornost je stručnjaka pratiti nove spoznaje područja kojim se bavi. Sa stajališta osoba koje pate od poteškoća vezanih uz oboljenja i poremećaje, uključivši fizička oboljenja, ispravna i pravovremena dijagnoza ključna je i za njihovo mentalno zdravlje, dobrobit i funkcionalnost, što se reflektira i na čitavo društvo.

Kada govorimo o ADHD-u, pravovremena dijagnoza formirat će informiraniji stav prema ponašanju osoba koje pate od tog poremećaja, jer se njihovo ponašanje neće dominantno tumačiti lijenošću, neodgovornošću, neposluhom, već drukčijim funkcioniranjem mozga. To utječe na očekivanja, interpersonalne odnose u obitelji, odnos prema samom sebi, odabire tijekom obrazovanja i profesionalnog života, samopouzdanje i samopoštovanje, optimalnu podršku i liječenje, smanjenje rizika razvoja depresije, anksioznosti, ovisnosti i antisocijalnih ponašanja, te sveukupnu kvalitetu života, funkcionalnost i doprinos osoba koje pate od ADHD-a.

Pri tom, ne zaboravimo da je jedan od razloga poteškoća upravljanja pažnjom kod ADHD-a i hiperfokus koji nadilazi sposobnost fokusa osoba neurotipičnog funkcioniranja u ovom kontekstu, pri čemu osoba s ADHD-om može potpuno isključiti okolinu, dakle zanemariti druge podražaje i obaveze. Važno je istaknuti i da utjecaj dijagnosticiranja i tretmana seže sve do u starost, s obzirom da su osobe koje pate od ADHD-a, a posebno one s genetskom predispozicijom, izložene većem riziku od kognitivnog pada i razvoja demencije.