Procjenjuje se da ADHD pogađa između 7 i 8% djece te oko 3% odraslih osoba. No i uz kontinuirano osvještavanje, mnogi slučajevi ostaju neprepoznati – osobito kod djevojčica i u odrasloj dobi. Uz to, broj dijagnoza ADHD-a u stalnom je porastu, što otvara važne rasprave: je li riječ o pretjeranom etiketiranju, pomodnosti, ili tek o snažnijoj senzibilizaciji društva i stručnjaka?
U nastavku objašnjavamo zašto je pravovremeno prepoznavanje simptoma važno, kako ADHD izgleda u svakodnevici djeteta, koje su razlike među spolovima, te kako izgleda stručno dijagnosticiranje ADHD-a u našem centru.
Simptomi ADHD kod djece – najčešći znakovi koje roditelji mogu prepoznati
Roditelji se sve češće obraćaju stručnjacima jer primjećuju da se njihovo dijete teško koncentrira, zaboravlja zadatke, ima poteškoće s organizacijom ili se ne može zadržati na mjestu. No, ADHD nije uvijek lako uočiti.
Kod djece u školskoj dobi najčešće primjećujemo:
- teškoće s održavanjem pažnje
- impulzivnost u govoru i ponašanju
- stalnu potrebu za kretanjem
- brzo zaboravljanje uputa
- emocionalnu osjetljivost i frustraciju
Uočavanje simptoma je često tek početak – jer je za razlikovanje ADHD-a od poteškoća sa sličnom simptomatologijom (specifične teškoće učenja, anksioznost, senzorna integracija, trauma) nužno u dijagnostičkom postupku primjenjivati stručne alate i znanja.
ADHD kod djece predškolske i rane školske dobi
Simptomi ADHD-a mogu se uočiti još u vrtićkoj dobi, a ono što poteškoće čini uočljivijima jest porast zahtjeva za organizacijom te regulacijom pažnje, emocije i ponašanja. Roditelji i učitelji tada često primjećuju da dijete ima problem s održavanjem pažnje, brzim reagiranjem bez razmišljanja ili dovršavanjem zadataka. Ponekad se čini kao da dijete „ne sluša“, a zapravo ima poteškoće u regulaciji pažnje i izvršnim funkcijama.
Ako se navedene poteškoće uoče i razumiju već u ovoj fazi, roditelji i učitelji mogu pravodobno prilagoditi očekivanja i osigurati podršku koja će djetetu olakšati daljnje školovanje i emocionalni razvoj.
ADHD kod djevojčica – zašto ga često ne prepoznajemo?
U praksi često vidimo da se kod djevojčica ADHD skriva iza ponašanja koja izgledaju „tiše“ i manje problematično za okolinu. Svjesno ili nesvjesno, djevojčice znatno češće internaliziraju poteškoće odnosno maskiraju simptome ADHD-a s ciljem prilagodbe normama te izbjegavanja kritike i stigmatizacije. Mogu imati dobar školski uspjeh, ali se iscrpljuju održavajući pažnju i kontrolirajući impulzivnost. S vremenom te strategije vode do značajnog rizika za razvoj anksioznosti, perfekcionizma ili burnouta. Primjerice, nastavnici često kažu da su djevojčice „povučene“ ili „u svom svijetu“, a zapravo imaju poteškoće s regulacijom pažnje. Roditelji pak godinama primjećuju da je dijete emocionalno osjetljivo, ali to očekivano, ne povezuju s poremećajem pažnje.
Iako se ADHD češće dijagnosticira kod dječaka, kliničari i istraživači sve češće upozoravaju da to nije odraz stvarne učestalosti, već različite manifestacije simptoma.
Djevojčice češće pokazuju:
- povučenost, sanjarenje, emocionalnu osjetljivost
- pasivno izbjegavanje zadataka
- unutarnji nemir, a ne fizičku hiperaktivnost
Zbog ovih „tiših“ simptoma, često se doživljavaju kao sramežljive, nesamostalne ili emocionalno nestabilne – umjesto da se simptomi prepoznaju kao oblik neurodivergentnog funkcioniranja. Posljedica toga je da mnoge djevojčice prolaze godine bez razumijevanja i podrške, što može rezultirati niskim samopouzdanjem, i kasnijim psihičkim poremećajima.
ADHD i škola
U školskom sustavu od djece se očekuje dugotrajna koncentracija, sjedenje, organiziranost i emocionalna kontrola. Djeca s ADHD-om ove zahtjeve teško ispunjavaju, što često rezultira kritikama, izolacijom i doživljajem neuspjeha.
Zbog toga je nužno razumjeti da dijete s ADHD-om ne „neće“ nego „ne može“ – i da mu je potrebna podrška, a ne stalne zabrane i ukori. Prilagodbe poput kraćih zadataka, jasnijih uputa, češćih pauza ili fleksibilnijeg praćenja uspjeha mogu učiniti ogromnu razliku.
Nažalost, zbog neinformiranosti, roditeljske sumnje se često odbacuju uz komentare da je ADHD „moda“. No znanstvene spoznaje i klinička praksa jasno pokazuju da se pravovremenom dijagnostikom i podrškom mogu spriječiti ozbiljne posljedice.
O ovoj temi više čitajte u našem posebnom članku “Dijete s ADHD poremećajem i škola”.
Hiperfokus kod djece s ADHD-om
Hiperfokus ponekad dovodi do toga da okolina precjenjuje sposobnosti djeteta u drugim područjima ili da dijete postaje toliko uronjeno u zadatak da zaboravi na vrijeme, obaveze i osnovne potrebe poput jela ili sna. To može prikriti ozbiljnost poteškoća i dovesti do dodatnog stresa kada hiperfokus „nestane“ i pojavi se frustracija jer zadatak nije završen ili jer je ostalo previše propuštenih obaveza.
Jedan od najčešćih komentara koje čujemo je: „Ali kad gleda crtiće, može biti fokusiran satima – kako to može biti ADHD?“ Odgovor je u specifičnom načinu funkcioniranja pažnje – dijete može obratiti pažnju, ali je ne može regulirati.
Djeca s ADHD-om često pokazuju hiperfokus – duboko uranjanje u aktivnosti koje ih zanimaju. No čim aktivnost izgubi emocionalni ili senzorni intenzitet, pažnja se „raspada“. Taj skok iz potpune koncentracije u potpuni kaos može zbuniti roditelje i učitelje, ali je zapravo jedan od karakterističnih obrazaca ADHD-a.
Dijagnostika ADHD kod djece – kako izgleda stručna procjena?
U Kognitivu ADHD dijagnosticiramo kroz višeslojni proces koji uključuje:
- razgovor s roditeljima
- analizu ponašanja u svakodnevnom okruženju (škola, dom)
- psihodijagnostička testiranja (pažnja, impulzivnost, izvršne funkcije)
- procjene radne memorije i emocionalne regulacije
- standardizirane upitnike i skale koje ispunjavaju roditelji i učitelji
Važno je razlikovati ADHD od drugih uzroka sličnih simptoma, poput trauma, emocionalnih teškoća, senzorne integracije ili specifičnih teškoća učenja. Ova tzv. diferencijalna dijagnostika ključna je da bi se izbjegle pogreške u načinima pružanja podrške djetetu.
Nakon dijagnoze ADHD-a kod djeteta, roditelji često počinju prepoznavati slične obrasce kod sebe – što ne čudi s obzirom na jaku nasljednu komponentu ovog poremećaja.
Nakon dijagnoze ADHD-a kod djeteta, roditelji nam često kažu „sada i moje poteškoće imaju smisla“. Tek tada povezuju vlastite poteškoće s pažnjom, organizacijom ili impulzivnošću, koje su godinama tumačili kao osobne slabosti, a zapravo su dio neurobiološkog obrasca.
Ako sumnjate da vaše dijete ima ADHD, možete se naručiti na stručnu dijagnostičku procjenu.
Zašto broj dijagnoza ADHD-a kod djece raste?
Porast dijagnosticiranih slučajeva posljednjih godina ne mora značiti da ima više djece s ADHD-om. Više je čimbenika koji na to utječu:
- dostupnost boljih dijagnostičkih alata i znanstvenih spoznaja
- veća edukacija roditelja, nastavnika i liječnika
- veći pritisak društva na uspjeh, mirnoću i akademsku izvrsnost
U društvima poput našeg, očekivanja od djece često nadmašuju njihove razvojne mogućnosti u području izvršnog funkcioniranja – a ponašanja koja odstupaju od norme se brže percipiraju kao problem. Upravo zato je važno znati kada se radi o neurobiološki determiniranim razlikama, a kada o odgojnim izazovima ili traumi.
Znanstvene spoznaje ne završavaju onog trenutka kad stručnjak diplomira. Odgovornost je svakog profesionalca da se ne prestaje educirati, da preispituje vlastite pretpostavke i prati nova znanja.
Što ako se simptomi ADHD kod djece ne prepoznaju na vrijeme?
Nepravovremeno dijagnosticiranje ADHD-a može imati dugoročne posljedice:
- loša slika o sebi i manjak samopouzdanja
- veći rizik od depresije, anksioznosti i ovisnosti
- osjećaj izolacije i nerazumijevanja
- akademski neuspjeh i lošiji profesionalni ishodi
Uz to, neka istraživanja ukazuju da su osobe s neliječenim ADHD-om, osobito one s genetskom predispozicijom, izloženije kognitivnom padu i razvoju demencije u starijoj dobi.
Pravovremena dijagnoza stoga ne donosi samo bolju školsku prilagodbu – već utječe na emocionalni razvoj, odnose s drugima, izbor zanimanja i ukupnu životnu kvalitetu.
ADHD kod djece ne mora biti prepreka
S vremenom mnogi odrasli s ADHD-om razvijaju kompenzacijske mehanizme poput korištenja podsjetnika, raspoređivanja zadataka u kraće intervale, odabira poslova koji im omogućuju više kretanja ili hiperfokus na aktivnosti koje vole. Ovi mehanizmi su dragocjeni, ali su učinkovitiji kada se razvijaju uz podršku stručnjaka i razumijevanje okoline.
ADHD nije nešto što treba „popraviti“ – već razumjeti. Kada odrasli prestanu gledati dijete kroz prizmu neposluha i lijenosti, otvara se prostor za suradnju, podršku i rast.
Dijete kojemu pomažemo razumjeti vlastito funkcioniranje, razvija zdravo samopouzdanje i otpornost. ADHD ne nestaje s godinama, ali uz pravovremenu podršku razvijaju se strategije nošenja koje djetetu pomažu da ostvari svoj puni potencijal.
Dijete kojemu je omogućeno razumijevanje i podrška danas – sutra postaje odrasla osoba koja zna nositi se sa sobom. A to mijenja sve – i za njega, i za njegovu obitelj, i za zajednicu u kojoj živi.